Beograd pred kraj novembra. Pred kraj dana.
Magla pravi filmsku atmosferu. Narandžaste ulične svetiljke su zamućene.
Svima na ulici vire samo oči između kape i šala. Vratovi ne postoje... uvučeni su u ramena.
Sedim u salonu stana na Tašu. To je stvarno salon, sa dve fotelje i sofom, prekrivenim crnim draperima sa vezenim bordo cvetovima.
Na zidovima su okačena ulja na platnima, iz nekih mnogo davnih dana.
U uglu su voljeni Difenbah, i Dracena.
U sredini je okrugli drveni stočić. Na sredini stočića – vaza sa sitnim belim margaretama... još najviše dva dana će prijati oku.
Oko vaze – knjige, i neuramljene reprodukcije najpoznatijih slika, iz najvećih svetskih muzeja. Teča Pera lično ih je kupio, u svim tim muzejima. Nabrojao mi ih je. Muzeje. Reprodukcije su na stolu, gde su stavljene da me obraduju, kad ih ugledam, i da ih ponesem kući, kad krenem.
Iz kuhinje se šunja miris čaja od nane...
Te večeri, teča Pera i ja smo se mnogo smejali, i pili čaj od nane iz rukom oslikanih šoljica od najfinijeg kineskog porcelana, sa crvenim drškama. On ih je doneo iz Kine pre nego što sam se rodila. Mene je bilo strah da ću okrnjiti šoljicu zubom... providela se.
Pili smo čaj od nane u toplom salonu, dok je magla napolju pravila toplu atmosferu...
