уторак, 29. новембар 2011.

Čaj od nane, sa maglom


Beograd pred kraj novembra. Pred kraj dana.

Magla pravi filmsku atmosferu. Narandžaste ulične svetiljke su zamućene.
Svima na ulici vire samo oči između kape i šala. Vratovi ne postoje... uvučeni su u ramena.

Sedim u salonu stana na Tašu. To je stvarno salon, sa dve fotelje i sofom,  prekrivenim crnim draperima sa vezenim bordo cvetovima. 
Na zidovima su okačena ulja na platnima, iz nekih mnogo davnih dana. 
U uglu su voljeni Difenbah, i Dracena. 
U sredini je okrugli drveni stočić. Na sredini stočića – vaza sa sitnim belim margaretama... još najviše  dva dana će prijati oku. 
Oko vaze – knjige, i neuramljene reprodukcije najpoznatijih slika, iz najvećih svetskih muzeja. Teča Pera lično ih je kupio, u svim tim muzejima. Nabrojao mi ih je. Muzeje. Reprodukcije su na stolu, gde su stavljene da me obraduju, kad ih ugledam, i da ih ponesem kući, kad krenem.

Iz kuhinje se šunja miris čaja od nane...

Te večeri, teča Pera i ja smo se mnogo smejali, i pili čaj od nane iz rukom oslikanih šoljica od najfinijeg kineskog porcelana, sa crvenim drškama. On ih je doneo iz Kine pre nego što sam se rodila. Mene je bilo strah da ću okrnjiti šoljicu zubom... providela se.

Pili smo čaj od nane u toplom salonu, dok je magla napolju pravila toplu atmosferu... 



субота, 13. август 2011.

Prolaznik sam samo…




Star je. Mrsav. Ima tanak zakrivljen, dugacak nos. Obucen je u crne pantalone… siroke su mu… mislim da su sve pantalone na svetu njemu velike . Kosulja je, takodje, crna. Cipele poodavno poslusno iskrivljene prema njegovom hodu.

Ravnica je svud oko njega. Kisa je padala celu bogovetnu noc, i najveci deo dana, a onda se predomislila, pa kad je odlucila da se vrati medju ptice, malo se ulenjila, i razvukla uz oranice… izmaglica je svuda po zemlji.

Brzo ce mrak.

On stoji na autobuskoj stanici. Sam.

Ja letim na biciklu kraj njega i kukuruzista, koja su svuda okolo.
U svom letu, svaki pomenuti detalj sam upila, jer on – tako obican, ceka autobus sa buketom Gladiola u ruci. Uvijene su u novinsku hartiju. To je hartija, nije papir. Ne marim za pravila.

Meni obicnoj srce puni osecanjem da ce sve biti u redu, ta slika obicnog starog coveka, koji ceka da ga autobus odveze onoj, za koju su ubrane vatreno narandzaste, ili nesigurno crvene Gladiole… sasvim je svejedno… ista je to boja. Treba mi verovati, kad o bojama govorim.


 

уторак, 2. август 2011.

Covek Covke



Zaljubila sam se. Naprecac. A, moze li drugacije?

Desilo se lako, neprimetno, a opet, kao grom iz vedra neba. Primer iz udzbenika.

Kada sam ga prvi put videla, eto, bas da budem iskrena, nisu mi klecnula kolena. Mada, nije on bio kriv za mirna kolena, nego sudbina. Objasnicu posle. A, opet, bio je fin kao u crno-belim filmovima.  Od onih koji ostave snazan utisak.

Posto sam ja, s druge strane, od onih zamrsenih, koje se u licnost zaljubljuju, mogu da ne primetim ni trece uvo, kada me opcini karakter. Eto, takva sam. Moram da prozborim koju sa covekom, da vidim kakve ga muke muce, sta ga veseli, i, uopste, sta mu se mucka u glavi na ramenima. A to, da l’ su, recimo, ramena siroka kao sifonjer, moze da prodje neprimeceno kod mene, ako slutim da to sto stoji na tom sifonjeru zveci kao suva tikva. Posle cu da mu trazim estetske manjkavosti, i to samo da bi mi postao jos lepsi, takav nesavrsen. I samo zato. Mogu i da se zakunem. Ali necu. Sto mi neko ne bi verovao, kad se ne hvalim.

Od prvog susreta do groma, proci ce celih sest godina. Svaki susret - isti utisak: Boze, koliko je fin. Drag. I tu stanem. Uvek. Opravdanje imam. O tome, kasnije.

Ovog proleca, kad mu jeste vreme, zaljubim se najneznije sto umem. Cak, iznenadim samu sebe tolikom neznoscu.

Navede me moj put u ustanovu pod nazivom Renesansa. Romanticno zvuci, al’ nije. Nisam u Renesansu zalutala. Dosla sam sa jasnom namerom. Volim da izmamim osmeh drugima. Volim i da drugi to meni urade. E, ova Renesansa jeste takvo mesto. Tu dojem po nezan osmeh. Isprati me odatle, takodje osmeh, ali setan. Ne biram. Osmeh je osmeh. Samo kad nije kiseo. Ali, takve ni ne ubrajam u osmehe. To su grcevi, a njima u ovoj prici ne dam prostora.

U Renesansi zivi Petar Covic. Zvuci kraljevski. Petar mnogo voli moj talenat. Divi se mojim crtezima. Rekao mi je jednom da mu je mnogo krivo sto vise nije u poziciji da NAREDI (jeste, i to mu se nekad moglo) nekim direktorima da kupe od mene slike, crteze, svejedno, i da mi na taj nacin obezbedi sjajan pocetak. Rece da to tako funkcionise. Nije me slagao. Znam to i sama. Nazalost. Nema veze. Moj put je moj. Tudjim, i da je najlaksi, kako bih umela?

Ono sto Petar moze sa osamdesetosam i po godina, to je da me pita da li hocu da nacrtam jedan portret za njega. Ne trepnuvsi pristanem. O, nema pojma on koliko me obradovao. Jesam se nasmejala najsire, onako kao moja mama. I jesu mi oci zablistale, ne brinem. Ali, sve je to nista, naspram onoga sto je ostalo u meni. Nije ni vazno. Dogovorimo se lako Petar i ja da crtez uradim po fotografiji. Da, ne crtam portrete po fotografijama. Ali, na Petra Covica sam slaba, sto znaci da  svi moji principi padaju u vodu.

Sa Covicem nema davljenja. Takav je to covek. Sve je tu jasno i konkretno. Sutradan, u rukama sam imala crno-belu fotografiju. Na njoj je Muskarac, u kog cu se zaljubiti, najvise pola sata, nakon sto ta ista fotografija zavrsi u tim istim rukama.

U tih, najvise pola sata, stigla sam da primetim sledece: ozbiljno lice mladog muskarca; ne visoko, a opet, celo koje odaje cvrstinu karaktera. Obrve dugcke, lepog luka, pravilne, muske. Nos kao ugradjen na to lice. Mozda malo kraci od nosa kakav se uobicajeno ocekuje u opisu lepog muskarca. Podseticu na deo moje price o tome u sta se ja zaljubljujem (!)... dakle, nos, ne veliki, ne ni mali, nego takav da jasno govori da je na licu odgovorne, ali duhovite licnosti. Dalje! Brada. Uh, brada… ta brada ima toliko skladnu liniju, da pogled, prosto, sklizne niz nju… ali, odmah pozeli da se ponovo vrati odakle je i posao… I, tako u nedogled. Usne. Ove usne su dovoljno tanke, da shvatis da rec koja preko njih sklizne, stoji cvrsto naspram bilo koga. I dovoljno su pune, da ti bude jasno da je svaka rec, izgovorena njima, najcistijeg sastava. Kosa. To je bujna kosa, uredno zacesljana od cela ka temenu. Ni crna, ni smedja. Da je tamnija, “pojela” bi svojom gustinom lice, uprkos snazi kojom ono odise. Svetlija… nemoguce je takvu zamisliti uz takvu silinu karaktera. Muskarac je podupro bradu sakom stisnutom u pesnicu. Dodatni akcenat da podcrta karakter. Ogrnut je kaputom, a pozadina je crna. Svetlo uziva na njegovom licu. Kao da ni ono ne zeli da sija bilo gde drugo. Svo je na njemu.

A oci? A oci? Cujem nestrpljivog citaoca.

E, pa tu smo! Sve gore opisano, primetila sam tek posto sam, napokon, uspela da odvojim svoje oci od njegovih. Da l’ da se usudim da krenem da ih opisujem? Nisam sigurna da cu se snaci. Ali nisam, onda, postena. To je isto kao kad bih odlucila da ih ni ne crtam, jer su previse lepe, za moje crtacko umece. To se tako ne radi. Evo, probacu.
Oci kojima je ukraseno lice sa fotogragije ne gledaju posmatraca. Zato sto je celo telo okrenuto u poluprofil. Oci prate taj pravac. One su… blage. Ali, nisu slabe. Odlucne su. Ali, nisu stroge. I tople su. Ali, ne nesigurne. Gledaju pametno. Ali, ni senke nadmenosti u njima. Ozbiljne. A, i smeskaju se… Eto, tacno sam znala da cu se zapetljati. Kako sad i ozbiljne, i smeskaju se?? Pa, lepo. U tim ocima je sve. Ne samo ovo sto sam nabrojala. Ma, kakvi! To je samo ono sto se vidi na prvi pogled. Ostalo izmice culima. To ostalo se oseca. A meni se veruje, jer, nisu svi rodjeni pod srecnom zvezdom, da bi videli te oci. Takav je zivot. E, i ja da dozivim da budem medju malobrojnima.

Ja toliko lepog muskarca u svom zivotu nisam videla. Sa mnom o lepoti, dogovorili smo se, necemo.

I? Gde je tu “kvaka”, naci ce se neko vec da pita. Ako, neka pita. Imam sta da odgovorim.

Ja sam se ovog proleca zaljubila u muskarca od osamnaest godina. Nisam pogresila kad sam rekla muskarca. Znam sta sam videla. Razlog zbog kog se moja zaljubljenost nece uzdignuti do ljubavi je uvrnuti smisao za humor zivota.

Taj isti prelepi covek, ciji portret sam crtala duze nego sto je bilo potrebe, normalno, samo da bih ga sto duze gledala, napunio je osamnaest godina 14. septembra 1940. godine. Sedamsedetjednu godinu godinu kasnije, ja znam da ce on ziveti u starackom domu Renesansa. Tamo ce me docekati svaki put sa neznim osmehom.

…………………………………………

Portret je zavrsen posle tri dana. Nacrtala sam ga tusem i perom na belom papiru. Najjednostavnije. Nisam osetila potrebu za icim drugim. Njegova lepota je, ionako, neuhvatljiva. Ili sam to ja tako sebi “objasnila”, da bih ga sto duze crtala i gledala. Hm?

Zaljubljene oci uvek su gladne. I neka ih.

Pa, prolece je!

понедељак, 25. јул 2011.

                                                 
Misterija prasnjavog druma


Hodam bez zurbe, ne mnogo sirokim, prasnjavim putem. Nikog sem mene, i nekoliko pasa u blizini, izvrnutih u hladovini Jasike. Nisam daleko od kuce.

Pevusim. To radim uvek kad sam sama, a hodam. Ovaj put nisam previse tiha. 
Psi pored kojih prolazim, mogu da me cuju. Ne mogu sada da se setim sta sam pevala sebi, i kucicima, i drvecu, i kamencicima na putu, i puzevima (jedino ljudima ne pevam; obavezno ucutim kad naidje covek… ne volim ih/nas, i gotovo)… Sta li sam pevala? Neki Neno Belan, garant. Nema veze, seticu se. Sigurno.

Traaaaaaaa...!!

Iz daleka  kresti sirena nekog vozila. 

Zbunjena. Ne mnogo. Nedovoljno da prekinem da pevam.

Necu se okrenuti. Umem savrseno da procenim razdaljinu izmedju nekog zvuka i sebe, bez gledanja. Ovaj zvuk nije za mene. Daleko sam mu.

Hodam.

Traaaa-traaaa-traaaa!!

Glasnije = blize = pomericu se. Otkud znam, mozda sam se, u zanosu zanela previse, pa smetam vozacu… ne bi bilo prvi put. Dobro - korak, dva desno… sad nikome ne smetam, ako sam, uopste, ikome i smetala.    

Kucice ne zanima moja pesma. Ili se prave. Al’ zato, vidim, rado bi proverili sta imam u kesi… da nisu bas toliko lenji.

Traa-tra-traaaa-traaaaaa!!!

Sada solidno blizu.

Dobro, bre! Evo, bezim! Bezim! Al’, gde, aman, da  se sklonim??

Mnogo sam, bre, nervozna… primecujem to. Garant covek ni ne svira meni, a ja bih ga vec poslala gde on ne bi rado. Ma, sta me se tice. Sklonila sam se u prasincinu, dva metra od puta. Ako i nastavi da trubi, nije moja stvar…

TraaaaaaaaAAAAAA!!!!

Kamion je.

Na dva, tri metra je od mene. Kakva iritantna sirena! Da l’ je lud? Sta mu to znaci?

Bezim jos desno. Sada kucici mogu, komotno, da se posluze mesom iz moje kese, ili sa mog golog lista. Izbor ce biti samo njihov, jer, zakoracila sam medju lenju ekipu, nezgodnih tipova… 
Eto neke  vajde od vremena pre kise… i oni su smlaceni. Hvala im sto cu ipak ja pojesti komad mesa, a listovi na nogama ce ostati kakvi jesu: jaki, da svakom ko me ne zna, objasne da sam ceo zivot bila folklorasica.

Vidim – psi me danas nece rucati, i cekam da vozac iz Pakla ode svojim putem, kad!...

…Kamion me obilazi. Kroz suvozacev otvoren prozor, viri suvozaceva glava. Vlasnik glave i ja smo vrsnjaci. Kovrdzava svetlo smedja kosa. Gleda me. Mnogo je zainteresovan. 
Skrenuli su levo, jer je tu kraj prasnjavog puta, i morali su negde.  Sada mogu  jasno da vidim da me i vozac, takodje zainteresovano, gleda u retrovizoru.

Sta im je?

Da mi se nije zakacilo nesto za sandalicu, pa se vuce za mnom?

Cekaj, da mi nisu “oni” dani, pa me nekim cudom, neki detalj razotkriva? Al’ nije to. To sam pregrmela za ovaj mesec…

Moguce da sam se nesto rascupala, pa licim na idiota… ali, pobogu, pa na sta bih morala da licim, da bi mi vozac kamiona, skretao paznju na frizuru, sa stotinak metara udaljenosti?? I jos, koliki bi perfekcionista - esteta trebalo da bude ovaj vozac, da bi mu toliko smetala frizura slucajne prolaznice, koliko god bila rascupana (sto moja, pomenucu, uopste nije bila. proverila sam. cemu drugom, pa, sluze parkirani automobil??).

Ne znam sta je. Sigurno nista od pretpostavljenog, ali ne mogu da se setim sta je…

………………………………………………..

Setila sam se… pevala sam “O, kakav mesec” Djordja Marjanovica.

… kao da je to nekome bitno…

понедељак, 18. јул 2011.

Posle kise



Add caption

Jedan sat i sest minuta, popodne. Kisa je pala pred zoru, posle mnogo zestokih dana. Mrzi nas Priroda… nedovoljno, ako mene neko pita.  Nisam htela da spavam uz kisu. Samo sam htela da je slusam. I mirisem. Glupavo telo… opet nije slusalo sta sam mu rekla. Htela sam da se druzimo kisa i ja. A, zaspala sam. Lupkala je voda iz oluka, a ja sam joj hvatala ritam; odbrojala tridesetak kapi… i, gotovo. Prebrzo.

Jedan je i sest minuta. Sve sam kupila na pijaci sta sam i htela. U stvari, to nije tacno. Uvek hocu i tresnje. Sad je sedamnaesti jul, i imam jos tristatridesetak dana da docekam nove. To nije razlog da ih ne zelim svaki dan. Ako ne racunam tresnje, sve sam kupila sta sam htela. Razmisljam o tome koliko mrzim sto mi se zalepila bluza ispod miski.

Trebalo bi da se zovem Milica. U platnenoj bluzici sa sitnim roze zvezdama, starinskom cipkicom na ramenima, besmislenim poverenjem u ljude, lepim uskim farmerkama, koznim sandalama sa Zakintosa, i hronicnim nedostatkom tresanja u organizmu, ja nisam smela drugacije da se zovem…

Vucem se. Zbog toga sto nema tresanja. I zbog nekoliko mokrih zvezdica ispod pazuha. Uobicajeno, gledam ispred sebe dok hodam. Ne ono samouvereno. Ne umem ja tako. Taj gen mi baka nije prosledila. Ne, ja gledam kao neki nesrecnik pred sebe – uglavnom u svoju obucu…

…Prolazim pored birtije, preko puta ulice, koja me plasi.  Plasi me ocaj koji vreba odatle… Znam ja sta ocaj hoce – ceka u zasedi novu dusu, da u njoj pogasi sva svetla. Bojim se mraka u dusi. Svojoj, sigurno. Ali, ni tudji me ne plasi manje.

Fale mi tresnje. Volim suve zvezde. Cujem harmoniku.

Cujem harmoniku.

Harmonika.

Gde je harmonika?

Jedan je i sest minuta. Harmonika u jedan i sest. A, ni tresanja nema. Gomila cudnih detalja u istom trenutku. Moze i cudnije…

Tarabuka. Neko je svira majstorski.

Uh, kako se strastveno vole tarabuka i harmonika! Neko drugi nije voljen…

Na red dolaze muski glasovi. Sada, u jedan i sest, postajem svesna da cujem nekoliko muskih glasova. 

Harmonika. Tarabuka. Muski glasovi. Pevanje celim srcem. Tuga je sa obe strane  ulice.

Moram da znam koju pesmu pevaju tuzni muskarci, sedamnaestog jula, u jedan i sest.

…U godini jedan dan… u godini jedan dan… u godini jedan dan… u godini jedan dan.. ponavljacu do kuce, da ni slucajno ne zaboravim… u godini jedan dan… zato sto mi se cini da bi bilo savrseno da je svet tako uredjen, da je normalno… u godini jedan dan… da sam sela za sto  ispred birtije koje se plasim, sa muskarcima… u godini jedan dan… koje ne poznajem, al’ razumem, zato sto je tuga kojom su pevali tu pesmu… u godini jedan dan… nekako cudno… u godini jedan dan… u godini jedan dan… i moja tuga… razumem je… u godini jedan dan… u godini jedan dan…

Ne razmisljam o tresnjama… u godini jedan dan.

Lepa sam sebi kad sam tuzna… u godini jedan dan.

Zvezde su moje… mokre ili suve… svuda su po meni…

U srcu mom - neotkriven cvet.
Rastes ti…
Svaki tren sam tuzan…
… uvek mislim na tebe.
Cekam na povratak tvoj,
Al’ mislim da je san…
Molim te, dodji mi ti…
… u godini jedan dan…
Kose su mi obelele,
lice mi je uvelo.
Tvoje ime spominjuci,
usne su mi izgorele…
Za ovu zelju I zivot cu dati.
Molim te, dodji mi ti…
… u godini jedan dan…

петак, 1. јул 2011.

Majstor-Draga

                                                                    


Doslo meni jednom, tako iznenada, da bih htela da imam sesiric. Lep letnji, onako, vise za devojcice… Sara Kej fazon. Pomislim - imam sve sto mi treba: sivacu masinu, onu lepu staru Singericu, sa onim tockom i nekim zlatnim slovima i slikama ukrasenu svu.

Dalje, imam mamu da ocas-posla od nekoliko besmislenih krpica sklopi sta pozelim. To “ocas-posla” samo mama zna kol’ko izgubljenih zivaca kosta, jer nasa Singerica je obolela od Alchajmera, pa sve teze shvata sta se od nje ocekuje kad mama besno zavrti tocak, pa krene da siluje onu papucicu… a, kad konac krene da se mrsi, tu psovke dobijaju deminutivni oblik, pa se tako redjaju krvavo detence, i sunasce, pa sisica, … bozemioprosti, da ne redjam dalje. Ali, na to smo svi davno navikli, pa ne bismo ni voleli da je drugacije.

Za tu avanturu, osim obolele masine i besne mame, naravno, imam ja i materijal. Lep, na roze-plavi karo, a jos i pacvork. Bolje ne moze. Ali, dzaba bi sve ovo bilo da nije deke. Da, da, deke. Mog deke, u Obrenovcu, a i sire, po znanju i postenju poznatijeg kao majstor-Draga. Ne, nije deka tu da bi sitnim popravkama fol doterao staru gospodjicu Singer u red, a zapravo je sarmirao. Ni da bi skuvao majstorsku kafu sekund pre nego sto zajapurenoj mami eksplodira glava. Nista od toga deka za sesiric, odnosno za mene, u ovoj prici nece uciniti.

Tacnije, deka nije ni postojao u mom planu u vezi sa ovim modnim hirom. Ali, kada sam se tog usijanog julskog popodneva pojavila u kuhinji (centralnom mestu svih najvaznijih desavanja), noseci onaj fini pacvork, i izgovorila toboze opustenim tonom, kako bih da sasijem (da, kao ja cu to) sesiric, i eto, cisto da pitam mamu da nema sta protiv da sednem za masinu, osim maminog standardnog:

-Znas da masina odavno ne radi…

dobijem i dekino, navodno bez predumisljaja pitanje:

-A, kako ces to?

Nasednem.

Kazem samouvereno:

-Ma, samo caskom iskrojim krug i dva pravougaonika, jedan manji, jedan veci i to je to.

I ugledam deku, starog majstor- Dragu, staru skolu koja ne poznaje: opusteno, caskom, trte, mrte, kako se pretvorio u sumnju glavom i bradom, i to samo jednim pokretom glave uz stisnute usne.

Kaze deka:

-Ih, Goco, sreco dekina, nije to tek tako. Kako ti mislis to bez konusa?

Ja vec potonula. Pa, kako glupaca konus da zaboravim da kupim??! E, to bas lici na mene!

Kad ce ti deka:

-Prvo moramo da znamo koliki je FI od danceta?.

Ja u shoku, pitam se zasto meni niko nije rekao da je deka ucio Nemacki! I zasto je bas sad odabrao da njime progovori!
Aaa, setim se ja! Nije Nemacki. Madjarski je. Imao je deka u mladosti avanturu sa onom Madjaricom, zbog koje ga baka zamalo ostavila, pa je sigurno tad naucio… ali, otkud sad?! I zasto o sesiricu deka prica na Madjarskom?!

Malo mi se zavrti u glavi, te sednem. Deka samo redja, a ja  hipnotisano prinesem olovku i papir, ko-velim da predjemo na crtez, tu sam jaca.
Kad, deka bas to i hteo! Razleteo se majstor po onom papiru, pa malo brojevi, pa malo slova. Pogleda me onim svojim mudrim plavim ocima i pita, a podrazumeva:”Svacas?”. Shvatam, deko, da verujes da svacam samo zato sto me mnogo volis. Vidim ja kol’ko je tu sati, tj. da treba da klimam glavom, a ljubav deke prema unuci ce se pobrinuti za sve ostalo.

Mama na sve ovo gleda na svoj nacin, pa u tisini vadi gomilu vesa da ga na brzaka ispegla, za ta dva, tri sata dok mi, caskom nacrtamo tehnicki crtez za roze-plavi sesiric.

Da sam razumela sta deka prica - nisam. Da sam se trudila da razumem- jesam. I to je bilo sasvim dovoljno da deka opet oseti ono davno zaboravljeno zadovoljstvo razmisljanja u brojevima.
Bilo je tu i gresaka, i onog dekinog zbunjenog ceskanja po glavi, uz poznato:”Uh, majku mu, kako nije?”, i dima od dekinih jakih cigareta, pomesanog sa najlepsim mirisom - vesa koji se pegla.

Ali vise od svega, kuhinjom je zavladalo zadovoljstvo. Nije bitno ni cije, ni kakvo. Bilo ga je toliko da nije moglo da mi se ne ureze za ceo zivot.

Kada je deka procenio da SMO sve uradili kako je trebalo, ostalo je bilo jos da se mama posteno isvadja sa Bogom, i da bogovski prebije staru Singericu. Masina ce se u jednom trenutku vec setiti sta joj je posao, a ja cu postati ponosni vlasnik unikatnog letnjeg sesira, model “Hvala ti, deko” za sezonu leto 2003. pa za-navek.

Krajnje je nebitno sto SMO pogresili negde u proracunu i sto sesiric nije bio za upotrebu koju mu naziv podrazumeva.

Vaznije je da deke vise nema. 

Mama vise ne seda za masinu.

A ja - jos uvek imam snit za sesiric.

I puno srce.

среда, 29. јун 2011.

Vazne stvari

 

                                          
Sa pet godina, bila sam sigurna da je vazno da savladam jos neke vestine, koje svaki covek mora da zna.

Nije bilo u pitanju ucenje citanja, vezivanja pertli, stavljanja hrane u sopstvena usta, sopstvenom rukom i dodeljenom-mi-kasikom. To sam vec bila obavila.
Vrlo dobro sam, takodje, naucena do tog uzrasta i da kazem komsijama -Dobar dan-, mada sam se uvek stidela. U stvari, za mene je u tom konvencionalnom pozdravljanju odraslih, bilo neceg vrlo neprijatnog. Vise bi mi prijalo obicno -Zdravo-, ili, najprirodnije - osmeh, bez reci… ili samo smesak, u slucaju losijeg raspolozenja. Ali, to nije dolazilo u obzir. To su odrasli - sve neki obziri i nedolazenje u njih…

Sa drugarima tu nije bilo problema. Nikakav pozdrav nije ni bio potreban. Najjednostavnije, igra ti se - pridjes, i - igras se.

Eto, radila sam, uglavnom, sta veliki kazu; sa voljom ili bez nje.

A, zeljene vestine…

Prvo, valjalo je nauciti crtati zvezdu. Ne nebesku, pa sjajnu. Nego petokraku, i to iz jednog poteza. U trenutku dok ovo pisem, posle 26 godina, shvatam da ta zelja ni malo nije neobjasnjiva. Detinjstvovala sam u vreme kada je neopisivo opasno bilo reci da ne volis Tita. Mada, sta sam kog djavola imala pa da ga volim ili ne, ali ‘ajde ’82., ’83. cik - nemoj. I, sta sam drugo mogla, nego da ne cackam mecku. Otkud sam ja znala da l’ postoji ili ne, zatvor za petogodisnje mangupe hladnog srca. Tim pitanjima se nisam bavila, vec vaznijim od svih: kako nactrati petokraku, i, u slucaju opasnosti jednim jedinim potezom, iz zgloba, pruziti dokaz ljubavi prema malom siromasku sa koritom umesto sanki. Ma, na kraju krajeva priznacu: ja sam malog volela, cak i kad sam shvatila da je on, ustvri, deda, i to ne moj. A petokraku, sigurna sam, nisam zelela da crtam iz straha bilo kakvog, vec iz ljubavi - ciste, decije. Pa sta?!

Jedna pristojna, lepo vaspitana, prosecna petogodisnja devojcica, imala je da nauci da zvizdi… ukoliko to vec nije do tada. Nije da sam to videla od svojih drugara iz obdanista, ili od starije sestre. Mislim da nisam. Nemam takvu sliku u secanju. Ali, meni je to bilo vazno. Pucila sam ustasca, fijukala kroz njih, neprekidno, dok ne zabole. Onda jednom, vise slucajno, kroz rumena usta, izlete fini, visok, prodoran ton. O, to je bila radost! Od tada, stalno zvizducem. Volim.

U savrsenu sliku, koja prikazuje devojcicu dok crta na plocniku ispred zgrade, napucenih usta koja zvizducu nesto veselo, treba docrtati bicikl, nemarno, ili ne bas nemarno odlozen odmah pored. Jasno - treci zadatak je tu. Obuzdati gvozdenog ponija. E, to nije islo lako, a ni brzo… ko bi znao zasto baka i mama nisu mislile da je voznja bicikla nesto sto bih ja mogla, eventualno, da zelim. A, ja - uh, kad bi mi ljudi citali misli… teska na izgovaranju zelja. Cekala sam, i cekala, i, onako usput rasla. I cutala. Za to vreme moja sestra je naucila da vozi bajs, dobila poniku od tetka Mare, a ja - stidela se. Stidela se jer sam vec imala 14 godina, a nisam znala da radim ono sto je trebalo da naucim sa pet godina. Ja sam to krila od svih. Ipak, nisam propustila priliku, kada smo otisli kod rodjaka na selo, da zgrabim deciji bajs, i da - kobila, krenem da silujem dvotockasa sa pomocnim tockicima, ali malo podignutim, jer su brat (3,5) i sestra (7), vec uveliko vozili na dva tocka, a pomocni im nisu smetali. Sve sam ja to, normalno, izvela u tajnosti… tako sam mislila. 
Pobrljala sam po tanjiru, kao rucala sam, sacekala da najnaivniji medju nama (po pravilu moja baka) zapocne ogovaranje  familije, i isunjala se dograbivsi cetvorotockasa. Izbeci cu opisivanje prizora koji sam priredila rodbini; toliko dostojanstva imam. Ma, naravno da su me gledali iz kuce, ne verujuci sopstvenim ocima. Pred njima se odigravala cirkuska tacka. Prizor za nezaborav. 
Ravnoteza je uspostavljena; nogavice mojih divnih bledih Wrangler farmerki su isprljane, sto ce posluziti kao dokaz dok se u ponedeljak u skoli "nehajno" budem prenemagala kako mi je krivo sto sam isprljala farmerke vozeci bajs! Ne vidi se po fleci od lanca da li sam vozila 18 kilometara, ili tek dvadesetak metara. Vozila sam.

Ja cu odistinski da pocnem da jezdim na onoj istoj sestrinoj ponikici, tek 5, 6 godina kasnije, koliko ce mi biti potrebno da se oporavim od familijarnog odusevljenja priredjenom komedijom. 
 Bilo je prelepo prolece. Cesto je nestajalo struje u celom gradu. Cule su se, povremeno, sirene da nas upozore da imamo neprijatelje na nebu. Grad je bio prilicno prazan. Dakle, savrseni uslovi da ispunim srcu zelju, i poletim na dva tocka. Tako sam i uradila. Jednostavno, sela, i - krenula… I, to odmah ulicama svog grada. Kakav osecaj!...

To je bilo to- postala sam covek. Sta sam vise od sebe mogla da trazim.

Savrsena slika je gotova:

Sedam na bajs, slusalice su u usima, melodija za zvizdanje je odabrana, a u rukama vestina da nacrtam i mnogo vise od zvezde…

Stvarno savrsena slika.